bs +387 36 333-830 Fra Ambre Miletića 30, 88000 Mostar

Priča o malim ljudima.

Geopolitičku scenu dvadeset prvog stoljeća obilježilo je mnoštvo događaja, prvenstveno predvođenim interesnim sukobima glavnih svjetskih sila. Ekonomske krize, pandemije i društveni raskoli po ideološkim, biološkim i klasnim karakteristikama dodatni su epiteti našem razjedinjenom globusu poslije Y2K. Pogotovo nakon tzv. rata na terorizam, započetim 11.9.2001.g., osjećamo posljedice destabilizacije i destrukcije područja Bliskog Istoka – od Atlantika do Inda – u vidu nadzora, polarizacije ljudske rase, oružanih konflikta, te masovnih kolona migranata na pragu Evrope, Amerike i “liberalnog dijela svijeta”.

Postaja imena “Bosna”.

Balkanski poluotok ponovno je postao žarište i tema medijskih izvještaja. Od iznimne je važnosti svima, kao prolaz kroz koji izbjeglice iz ratnih zona Mezopotamije i Arabije, kao i milioni nezaposlenih iz zemalja/diktatura teško pogođenih korupcijom koji nadu traže u bijegu na Zapad, moraju proći. Česte su reportaže o potonulim brodovima usred Sredozemnog mora, fizičkih konfrontacija sa uniformisanim graničarima i – kada “pređu među” – pljačkama, silovanjima, ubistvima i piromaniji.

Usred već nestabilnih političkih scena bivših jugoslavenskih republika, već-žestok put čovjeka “trbuhom za kruhom” pogoršao se društveno-etabliranim rasizmom, ksenofobijom i nasiljem uzrokovanim već-pomenutim pojavama. Bosna i Hercegovina našla se kao postaja za putnike ka boljitku. Mnogi na putu u bogatije predjele kontinenta bivaju vraćeni ili nekim slučajem pretučeni na hrvatskoj granici. Zatočeni na makadamu od trnja do lagodnog života ispod zvijezda, privremeno se nastanjuju kod nas. Mnogi su u nemogućnosti da nastave dalje. Prihvaćaju da će vječno ostati. Sa druge strane ekrana posmatramo ih – jadnike i jadnice u krpljenoj zimskoj odjeći, okupljene oko jedva-rasplamsale vatre koja čeka da bude ugašena naglim vjetrom.

Nepoznat je tačan broj migranata u ovoj regiji. Od januara 2018. do oktobra 2020.g. u Bosnu je ušlo oko 65 hiljada glava, kako prenosi Deutsche Welle. Nažalost, nemamo puno saznanja o onima koji su u tom periodu ili umrli ili uspješno napustili kampove i domove. Informacije o stanovništvu koje sačinjava tu grupu, njegovoj demografskoj strukturi i ostale bitne činjenice opskurne su, koliko i u navedenom toliko i u prijašnjem periodu.

Portali i reporteri često prenose priče o usmrćivanju i potkradanju “domaćih” od strane “pridošlica” i obrnuto. Sukobi različitih kultura tematizirani su u skupštinama i parlamentima država i pokrajina. Pitanje je da li će se “oni” integrisati u ustoličena društva i kako će se većina odnositi prema manjini. Pored tenzija proizašlih iz neodgovornosti pojedinaca na svim nivoima vlasti, javljaju se rješenja za situaciju za koja, imajući na umu sve šta smo vremenom i mi shvatili, možemo reći da vjerovatno nikad neće biti implementirana.

Mirna mostarska luka.

Jug BiH korišten je kao “plan B” za ulazak u Evropsku Uniju. Granični prijelazi kraj Gabele, Doljana i drugih hercegovačkih naselja ugodnija su alternativa Krajini i Srednjoj Bosni, odakle zbog sukoba s lokalnim stanovništvom često sele. Izbjeglički kamp u Salakovcu ugostio je na desetine porodica, kao i stotine individualaca, iz raznih država.

Mostar služi kao mirna luka za Marokance, Alžirce, Tunižane, Sirijce, Irance, Kurde i Pakistance, od mnoštva nacionalnih grupa koje se nalaze tu. Većinom su muslimani. Ima kršćana, hindusa i ateista ali u malom broju. Mnogi pričaju na arapskom jeziku, ali im nije svima maternji. Povučeni su: rijetko se kada potpuno otvore. Doduše, ono šta ih odlikuje u odnosu na saputnike u ostalim gradovima širom regiona jesu široki osmijesi na licima. Svi tvrde da im je život ovdje bolji nego drugdje u ovom predjelu planete. Drže se za srce kada se zahvaljuju prolaznicima i žele im svako dobro – indikacija je iskrenosti. Svu energiju, i negativnu i pozitivnu, pretvaraju u divna iskustva sa lokalcima.

Često prodaju stvari na ulici. Već imućnim šefovima pomažu u preprodaji papirnih maramica, kaligrafskih remekdjela, narukvica i lančića. Kupac daje pedeset feninga za pakovanje Violete, a nerijetko ostave bakšiš. Pokoji i prose, bilo to za pare ili cigaretu. Urdui, Uzbeci, Berberi, Perzijanci i Arapi se sporazumiju sa Slavenima na mnoštvo govora. Većina tečno zna engleski jezik. Uče i fraze na našem, a poneki imaju razvijen vokabular na srpskohrvatskom.

“Udomaćili” su se; osjećaju se sigurnijim ovdje nego u mjestima kao što su Bihać, Sarajevo ili Velika Kladuša, gdje su ih lokalne vlasti protjerali, te doprinjeli tenzijama. I ovdje se ponekad dese nelegalni činovi od strane pojedinaca, no u relativno su boljim odnosima sa domaćim stanovništvom nego drugdje. Štoviše, povezanost između nas i njih nas sve manje ili više čini Mostarcima, a srceparajuće pripovijetke i tople slike nerijetke su.

Priče malog čovjeka.

Proteklih dvanaest mjeseci sam lično upoznao mnoga lica u mostarskim mahalama, na raskrsnicama, te čak i u ruševinama. Čest je prizor osoba u jakni-šuškavcu sa vunenom kapom na glavi, koja nosi kesu punu sitnih stvari. Ruksak ili bubreg-torbica drže osnovno, kao što su novac, ključevi kuće ili cigarete. Iako se čine usamljenim, topla riječ iz njih izvuče najljepše i najbolje.

Sa dvojicom sam se sprijateljio prošle godine. Younes Lamnaouar je iz Maroka. U kasnim je dvadesetima. Trenutačno je nastanjen u Ulici Braće Fejića. Spava u prostoriji sa kaminom. Prije početka pandemije COVID-19 prodavao je suvenire. Kako kaže, “prije virusa samo si mogao prodavati i kupovati”. Govori da mu je trenutačno život lijep, te da poslije otvaranja granica planira ići u Italiju.

Živi sa prijateljem Nurudinom (pseudonim; njegovo pravo ime poznato je redakciji Preokreta). Također Marokanac, radio je kao producent muzičkih spotova u Kazablanci. Stečaj ga je natjerao da seli preko Egipta u Tursku, pa onda u BiH. Ni ovdje nije finansijski bolje nego prije; porodica i prijatelji mu šalju novac. Za vrijeme provedeno u Mostaru naučio je naš jezik, Opisuje svoj bitak kao “divan”, te da se “ne osjeća kao migrant u odnosu na sva mjesta u kojima je bio prije”. “Inshallah” (“ako Bog da” putuje u Francusku.

Pozdravljam ih često. Ne zapamtim imena nekim ljudima niti to od njih tražim, ali oni mene zovu bratom. Znao sam im dati upaljač da ispuše dva-tri dima, sitniš ili pak pitati kako su. Uvijek nasmijani, pružaju ruku. Znaju i čvrsto zagrliti, čak i kad im kažeš da nemaš novca uza se.

Vrijedni su. Oni s kojima sam razgovarao očekuju da nađu neku vrstu posla, neovisno od njihove struke. Ako se ne nastane u Evropskoj Uniji misle da bi se, “uz Božiju pomoć”, snašli ovdje. Optimistični su i pozitivnost koriste da se zbliže sa svima okolo. Kad su sami, iskazivaju pobožnost i zahvalnost učenjem Kur’ana.

Pričao sam sa Uzbekistancem o tome koliko jezika obojica poznajemo. U tom trenutku počeo sam shvaćati njihovu elokventnost i sposobnost da se povežu sa svima okolo. Sposobnost poliglote da komunikacijom ostvari dobar utisak na slušaoca od praktičnosti je u modernom dobu, a veze koje ostvarimo su nam od pomoći.

U jednom smiješnom incidentu bio sam posrednik – prevoditelj – između migranta sa paketom maramica i starice koja je imala samo novčanicu od dvadeset KM, te mu nije mogla dati bakšiš. Svjedočio sam i dirljivom momentu kada je djevojčica, u pratnji roditelja, htjela zbrabiti nešto od Nurudina, te smijeha koji je izbio nakon što su joj objasnili da ne može uzeti ništa od drugih ljudi bez pitanja.

“…ako Bog da”.

Sagovornici, ogledala u duše, putnici su iz lanaca u slobodu. Krpljenom odjećom i obućom izražavaju čistu dušu i mir, spremni da iznova prožive sve najbolje i najgore, i naposlijetku stignu gdje trebaju, da prehrane sebe i porodice. “Inshallah”, govore. “Ako Bog da”. Mnogi nisu sigurni, a nemaju se kome požaliti na poteškoće. Opet, ne oklijevaju. Unatoč svim preprekama, nastavljaju se boriti za svoju djecu.

U vremenu ekstremnog šovinizma i mržnje ispod fino-tkanog vela zvanog “zaštite nacije”, najviše stradaju oni za koje rasisti i neofašisti govore da ih napadaju. Meta su stanovništvu frustriranom neodgovornošću i neuračunljuvošću državnih organa i vladara. Brutalan lanac ishrane završava na profiterima, a omamljeni retorikom boljeg života svi zajedno ostajemo na istom mjestu.

Sve kratke zabilješke i susreti sa “malim” čovjekom daju uvid u to šta smo i ko, ustvari, mi. Migrant je oličenje nas – govori nam u čemu smo slični, kao i koliko se razlikujemo. Podučava nas važnim i vječnim životnim lekcijama o ustrajnosti, pozitivnosti i traženju mira. Kako mi je Younes odgovorio na pitanje kakav će ga život snaći na daljnjem putu: “Ne znam šta će biti poslije. Samo dragi Bog poznaje moje putanje. Što se mene tiče, radit ću i ići svojim putem, suočavajući se sa bilo kojim poteškoćama koje me zadese.”

Tekst napisao: Adnan Bratić

Related Posts